Izbornik

Glagoljički murali

Lokacija

Ekonomski fakultet u Osijeku,
Trg Ljudevita Gaja 7,
31000 Osijek, Hrvatska

Lavoslav Ružička

Lavoslav (Leopold Stjepan) Ružička
Vukovar, 13. rujna 1887. – Mammern, 26. rujna 1976.

 

Mladež ima pravo biti bolja od svojih učitelja, a vještina nastavnika je prvenstveno u tome, kako uz disciplinu i efikasnost u radu, ne spriječiti samostalni znanstveni razvoj nove generacije…
Lavoslav Ružička 

Hormonima se mogu nadomjestiti samo djelomične pogreške prirode.
Lavoslav Ružička

 

Rođen u Vukovaru, pučku školu pohađao je u Osijeku (1894. – 1898.), a zatim je svoje osječko obrazovanje nastavio u Klasičnoj gimnaziji (1898. – 1906.) nakon koje se opredijelio za studij kemije. U osječkoj Klasičnoj gimnaziji sklonost prema kemiji Lavoslav Ružička primio je od svog profesora Krunoslava Babića koji je očekivao kako bi Lavoslav Ružička nakon završenog studija kemije svoje radno mjesto mogao pronaći u novootvorenoj rafineriji šećera u Osijeku.

Lavoslav Ružička studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu u Njemačkoj, a nakon što je diplomirao 1910. godine, sa svojim mentorom odlazi u Zürich gdje dobiva radno mjesto asistenta i upisuje se u listu budućih nobelovaca koji su stasavali u znanstvenom gradu rasadnika svjetskog znanja. Riječ je o ETH (Visokoj tehničkoj školi u Zürichu) – središtu europskog istraživačkog rada, najboljem sveučilištu u kontinentalnoj Europi te instituciji koja je školovala Alberta Einsteina, Wilhelma Conrada Röntgena, Lavoslava Ružičku, Vladimira Preloga i mnoge druge proslavljene umove. Lavoslav Ružička najveći je doprinos ostvario istraživanjem makrocikličkih spojeva; prirodnih produkata biljnoga (mirisi) i životinjskoga (sastojci ambre) podrijetla; monoterpena, seskviterpena, diterpena; triterpena i viših terpena te steroida (muških hormona). Radovi na spolnim hormonima i steroidima učvrstili su Ružičkin znanstveni ugled te je 1939. dobio Nobelovu nagradu za kemiju za rad na Polimetilenima i višim terpenima.

Nobelovu nagradu uručio mu je 6. siječnja 1940. u Zürichu švedski veleposlanik u Švicarskoj Hans Gustaf Beck Friis. Ružičkina povelja danas se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Nakon što ga je u ratnim godinama napustio veliki broj suradnika, Lavoslav Ružička u svoj je laboratorij doveo nove znanstvenike, između ostalih i Vladimira Preloga kojemu je ubrzo postao mentor. Njihova dugogodišnja suradnja zaokružena je 1975. godine kada je Prelogu dodijeljena Nobelova nagrada čemu je godinu dana prije smrti svjedočio Lavoslav Ružička. Lavoslav Ružička dobitnik je 8 počasnih doktorata, 13 različitih medalja i nagrada te 18 počasnih pristupnica znanstvenim akademijama uključujući i Papinsku akademiju. Osim za kemiju Lavoslav Ružička razvio je sklonost za biciklizam, skijanje, fotografiju te uzgoj alpskoga cvijeća i skupljanje slika nizozemskih slikara. Poseban doprinos ostavio je u skrbi za mlade znanstvene snage i u podizanju znanstvenog podmlatka. Umro je u švicarskom gradu Mammernu, 26. rujna 1976. godine, a pokopan je u Zürichu.